petak, 11.07.2014.
Paganizam
Odlučila sam napisati post o paganizmu, Staroj religiji. Znam da puno ljudi ima predrasude prema toj religiji, i potpuno krivu percepciju o tome.
Ovaj post pišem s namjerom da ljudi shvate što je to, ovdje nisam da se svađam sa ljudima koji su katolici. Nisam ovdje da raspravljam s ikim što piše u bibliji, i što ne piše. Pagani imaju svoje teorije, i svoju priču.
Ja se već par godina zanimam za tu religiju (tj. Wiccu), i napokon sam odlučila posuditi knjigu od Raymonda Bucklanda, prvog priznatog pagana u Americi, i polako ući u to.
Pagani su ljudi koje bi vi, koji niste u tome i ne razumijete to, nazvali 'vješticama'. Ne volim taj naziv (barem ne na hrvatskom) jer zvuči kao uvreda. Pagani ne štuju vraga. Pagani ne lete na metlama. Pagani definitivno ne bacaju uroke i ne rade zlo! Glavno pravilo pagana je 'ne povrijedi nikoga, čini što želiš'. I oni po tom pravilu žive. Imaju svoja božanstva, Boga i Božicu. Nevjerojatno su povezani s prirodom, i duhovno su osviješteni. Ovo je samo ukratko.
Ta je religija nastala prije 25 000 godina. Nastala je prije svih religija, za vrijeme paleolitskih ljudi. Ti ljudi su vjerovali u mnogo bogova. Iz strahopoštovanja prema žestokim udarima vjetra, silini munje, brzajućim bujicama, ljudi su im pripisali duh, stvorili su od njih božanstvo. No prije svega, Bog je bio Bog lova, jer im je to bilo najvažnije. Pošto je većina ulovljenih životinja imalo rogove, crtali su boga s rogovima. Uz rogatoga Boga lova, bila je i Božica plodnosti. Plodnosti, jer im je plodnost bila jako bitna, a u to vrijeme stopa smrtnosti je bila visoka. Ostali bogovi su pali u pozadinu s vremenom. Ti ljudi su prakticirali magiju. Ovo sam napisala površinski, bez detalja, jer je ovo dovoljno.
Ono što piše u knjizi je da je krščanstvo religija stvorena od čovjeka, u čemu se u potpunosti slažem. Ona nije postupno i prirodno evoluirala tijekom tisuća godina, za razliku od Stare religije. Cijele zemlje su bile klasificirane kao krščanske, dok su u stvarnosti samo vladari prihvatili novu religiju, i to često samo površno. Papa Grgur Veliki je pokušao je napraviti masovno preobraćenje s građenjem krščanskih crkava na mjestima gdje su bili hramovi u koje su ljudi dolazili štovati svoja božanstva.
Često se govorilo da su bogovi stare religije postali vragovi nove. Eh, tu počinju i one silne optužbe da 'vještice' štuju vraga. U knjizi piše da je vrag krščanska izmišljotina, i da se vrag nije spominjao do Novog Zavjeta.
Dva idiota, Heinrich Institoris Kramer i Jakob Sprenger su stvorili izmišljotinu protiv pagana, knjigu 'Malleus Malificarum', izdana je 1486. godine. U toj knjizi su dane jasne upute za progon vještica i što 'vještice' mogu. Kada je knjiga predstavljena na Teološkom fakultetu sveučilišta U Kölnu, koji je bio imenovan cenzor tog vremena, većina je profesora odbila bilo kakvu vezu s tim djelom. Njih dvoje su odlučili krivotvoriti odobrenje cijelog fakulteta, i krivotvorenje nije bilo otkriveno do 1898. godine.
A onda su pak počela i ona silna spaljivanja nedužnih ljudi u Salemu i svugdje. Ako je djete optužilo neku ženu da je vještica, spalili su je. Na taj način su se uglavnom ljudi riješavali svih prema kojima su gajili mržnju.
Sumnja se da niti jedna od obješenih žrtava nije bila sljedbenik Stare religije, osim možda dvije osobe.
1954. godine u Engleskoj su konačno ukinuti posljednji zakoni protiv pagana, što im je omogućilo da javno progovore.
Margaret Alice Murray je proučavala spise suđenja iz srednjeg vijeka i prikupila je pojmove koji su ukazivali na pretkrščanske religije.
Gerald Gardner je prvi pagan koji je progovorio o tome u svojoj knjizi 'Witchcraft today'. Rekao je da su sva teoriziranja Margaret Murray istinita, i da on to zna, jer je i sam pagan. A onda je progovorio i Raymond Buckland.
Ovo je samo ukratko. Da, pagani prakticiraju magiju, ali samo bijelu, ne crnu. Ne rade ništa što šteti drugima. Ovo sam napisala iz Bucklandove knjige. Ne kažem da je to tako bilo sto posto, kažem samo da se slažem s ovim. Ovo sve mi ima puno više smisla od onoga što piše u bibliji, jer je razumno i logično. Ono što piše u bibliji mi ne drži vodu, i ima rupa. A i sama činjenica da sve religije imaju biblije, ali paganizam nema...
Možda vam je poznata riječ 'Wicca'? To je moderan pokret/smjer koji spada pod paganizam, no to je, koliko sam shvatila, zasebna religija.
Nakon što sam počela čitati knjigu Bucklanda, shvatila sam da nikad u životu nisam upoznala osobu koja stvarno zna što je to i o čemu se radi, a upoznala sam ljude koji su tvrdili da znaju. Nadam se da nikoga s ovim nisam 'uvrijedila' ili nešto.
Evo link jednog videa u kojem jedna žena objašnjava malo bolje, ako se zanimate za to:
Is Wicca right for you?
četvrtak, 10.07.2014.
Malo o depresiji i nerviranje zbog ljudi.
Mislila sam da mi je krenulo. Svaki put to mislim. I svaki put shvatim da sam pogriješila. Ne mogu odahnuti i osjećati se dobro i slobodno. Osjećam se zarobljeno i kao da su mi pluča mala, pa sam deaktivirala profil na facebook-u, i pokušavam se izolirati od svih, jednim djelom se tako osjećam zbog svoje okoline, društva koje me okružuje. Hvala Bogu, svi ti silni ljudi koje nazivam prijateljima me neće kontaktirati uopće. Hvala Bogu, jer ne želim s ikim razgovarati. A i oni mi nisu prijatelji, samo to glume.
Ja sam po struci fotograf. Primjetila sam da mi se dosta ljudi uvlači u šupak zato da ih ja slikam, besplatno. Glume mi prijatelje. Jer vide koliko sam dobra i pokušavaju to iskoristiti. I neki dan sam dobila dosta poruka koje su glasile: 'Kad ćemo obaviti slikanje?', 'Kad ćes me slikati?'. Oni mi se uglavnom javljaju samo kada trebaju slikanje. Znam da, glupa sam, jer to dopuštam. Pa sam odlučila početi svima naplačivati, bez obzira koliko mi jesu, ili nisu dragi.
Eto, da malo budete u toku sa mojim životom i glupostima. A pošto sam vam obećala da ću napisati post o depresiji, napisati ću neke simptome i stvari koje ne moraju nužno biti kod svih osoba. To će biti to za ovaj post.
Evo, napisati ću osnovne simptome depresije:
~ osjećaj tuge ili praznine
~ apatija
~ gubitak interesa za razne aktivnosti
~ nemogućnost koncentracije
~ pretjeran i neuobičajen umor
~ osjećaj krivnje ili napuštenosti
~ konstantna potreba za plakanjem
Te osobe često (ne nužno):
~ jedu premalo ili previše (nemaju granicu)
~ jedva da spavaju, ili spavaju previše
~ vrlo su zaboravne
~ gube ili dobivaju na težini
~ imaju bolove u tijelu bez uzroka
~ imaju jako promjenjiva raspoloženja
~ nisu efikasni u obavljanju poslova
~ izoliraju se od obitelji i prijatelja
~ nervozni su
I popis bi išao dalje, ali ću stati. Umjesto da toliko pišem o depresiji, napraviti ću post u kojem ću napisati ukratko svoje iskustvo, i na kraju posta ću staviti linkove, za one koji žele znati više. Ne znam kada ću ga napisati jer se ne mogu natjerati na nešto za što nemam volju, tako da se strpite.
Danas, nakon što se kasnije ujutro probudim, ću napisati post o nečemu što sigurno nitko od vas ne očekuje. Nadam se da me nitko neće 'napasti' zbog tog posta. Neću vam reći o čemu se radi, jer je iznenađenje, možda za neke neugodno iznenađenje, hihi...
srijeda, 02.07.2014.
Depresija
Ja još uvijek ne mogu vjerovati da ljudi čitaju moj blog, i da im se sviđa tematika i moj način pisanja. Puno vam svima hvala na lijepim komentarima i podršci. This is amazing!
Dosta blogera me zamolilo da napišem post o svojem iskustvu sa depresijom. No neću samo o tome pisati nego i o nekim drugim stvarima kroz koje sam prošla. Pošto se danas osjećam dobro, neću pisati o tome kako se osjećam jer ne mogu, ne osjećam se inspirirano za to.
Ja od depresije bolujem već 11 godina. Sa 12 mi je dijagnosticiran teški oblik depresije. Na neki način sam se naviknula živjeti s tim. Toliko mi je depresija normalan pojam, da ja ne znam što je normalno, i što znači normalno se osjećati. I iskreno, teško mi je napisati što osjećam jer ne znam raspodijeliti osjećaje.
Ljudi nažalost depresiju ne shvaćaju dovoljno ozbiljno koliko bi trebali. I dosta toga smatraju depresijom što nije depresija.
Depresija je bolest koja, kao i svaka druga bolest, ima svoj razvoj i različite razine intenziteta, od najjednostavnijih, koji se mogu riješiti u kratkom roku, do onih težih, čije liječenje može trajati i do nekoliko godina. Kada osoba izgubi voljenu osobu ili kada, na primjer, dođe do prekida ljubavne veze, to se zove reaktivna depresija. Ja to baš i ne smatram depresijom, jer je normalno da čovjek prolazi kroz žalovanje, i normalno je da se tako osjeća nakon takvog nekog događaja. Ako to traje do godinu dana, to je u redu. Ali ako traje dulje od godinu dana, to već prelazi u depresiju. Barem ja tako na to gledam.
Depresija nije 'kad si tužan'. Tu ima puno drugih stvari koje doslovno uništavaju čovjekov život. Neki znaju imati i prikrivenu depresiju, tako da nikad nebi rekli da osoba ima depresiju. Ja kad sam u nečijem društvu, stalno se smijem. Nikad nebi rekli da imam takvih problema. Ljudi kojima sam rekla, ostali su iznenađeni.
Žao mi je, ovaj post baš i nije nešto posebno, ali eto. Nisam baš bila raspoložena za pisanje o tome. Planiram napisati i post o anksioznosti i još nekim stvarima. Nadam se da ovaj post nije jako loš.
Oznake: depresija
nedjelja, 29.06.2014.
Konstantno vraćanje unazad.
Stalno govorim da ću krenuti dalje, da se više neću osvrtati te da ću biti sretnija. Ali ne. U mislima se svaki put vratim na sami početak, tamo gdje je sve počelo. Ja zapravo živim u prošlosti. Vrtim si prošlost kao film u glavi, iznova i iznova. Zapela sam na tom dijelu, kao pokvarena ploča.
Živim napola mrtva. Osjećam težinu. Sve je nekako usporeno. Kada razgovaram sa ljudima, čujem ih, ali ih ne čujem. Kao da mi se obraćaju na stranom jeziku. Nekako kao da su njihove riječi i njihovi glasovi dio zvukova u pozadini, nebitni.
Hrana nema okus. Jedem dok se ne zasitim. Jedem jer moram, to je potreba mojeg tijela. Umor i nekakva vrsta straha su osjećaji koje najbolje poznajem, koji su stalno tu. Ne mislim da će otići. Tako se osjećam oduvijek, ne znam što znači 'normalno' se osjećati. Ovo je za mene normalno.
Mislim da nisam sposobna voljeti nekoga, jer ne volim sebe. Zato ne puštam nikoga u svoj život. Trebala bih prvo srediti sebe, ali mislim da ni to nisam sposobna. Bojim se.
Mislila sam da ću biti bolje kad maturiram. No začudo, osjećam se isto, kao da se ništa nije dogodilo. Čak ne osjećam sreću, ništa. Sada mislim da ću biti bolje ako jednu stvar riješim sa jednom osobom, no duboko u sebi znam da ću se i nakon toga isto osjećati.
Često se sjetim jedne djevojke iz mog života koja mi je puno značila. Voljela bih se vratiti u to vrijeme kada je bila u mom životu. Sve je nekako bilo jednostavno, jasno. No svim dobrim stvarima dođe kraj, a koliko je to bila 'dobra stvar', o tome bi se dalo raspravljati.
Ne želim živjeti, ne želim umrijeti. Negdje sam između. Ne shvaćam zašto ljudi smatraju samoubojice kukavicama. Koliko jesu kukavice, toliko su hrabriji od drugih ljudi. Ne boje se smrti, idu smrti ususret. Prigrlili su smrt.
Sve je to zato što živim u prošlosti. Bojim se. Zapela sam na tom dijelu, kao pokvarena ploča. Ne želim živjeti, ne želim umrijeti.
Oznake: misli
četvrtak, 19.06.2014.
Želim otići.
Previše uspomena je ovdje, u ovom gradu. Svaki djelić mog okružja, i ovog grada me podsjeća na prošlost. Ne mogu zamisliti da krenem dalje, u ovom gradu. Ovaj grad me guši. Toliko ljudi je ovdje, koje sam poznavala, koji su me slomili. U ovom gradu je nešto što želim, a ne mogu imati. Bilo bi bolje kada ga ne bih mogla vidjeti, bilo bi lakše. Možda. No mislim da nebi. Bilo bi gore, patnja bi bila intenzivnija. No ipak želim otići.
Tama se uvukla u moj um, u moje srce. Moje srce je okovano, trune. Ne kuca. Živim mrtva. U mom umu je i magla, gusta magla koja ne odlazi. Prepoznam ga kada ga vidim, ali ne znam kako izgleda. Ne mogu ga zamisliti. Koliko god se trudila prisjetiti se njegovog izgleda, ne mogu. Ne znam tko je on, kako izgleda. No kada ga vidim, znat ću. Ne znam zašto sam tako zapela za njega. Jednostavno zrači s nečim. Privlači me nešto, ja ne znam što. No dali da se borim da dođem do njega? Dali je vrijedno toga?
Želim otići, što dalje odavde. Pokušati disati, maknuti okove oko srca. Želim težiti nimalo. Želim biti lagana poput pera. Želim poletjeti. Želim disati, želim živjeti. Želim da krvarenje prestane. No to ću moći tek kad odem. Kada se magla rasprši, kada tama nestane. Ali... Zaljubila sam se. I to u melankoliju.
"You're my...
Could've been.
Should've been.
But never was,
and never will be..."
Digital Daggers - Surrender (piano version)
Oznake: misli
subota, 14.06.2014.
Jezive jesenske radosti, jedna divna osoba.
Drago mi je da se ipak nekome sviđa tematika i način na koji pišem, to mi daje motivaciju da pišem dalje! Inače, dragi moji čitatelji (ako vas ima), ja se užasno mučim sa dizajnom bloga, pokušavala sam postaviti sliku na pozadinu, ali ne ide...
Inače, danas sam bila sa majkom u H&M-u, išla sam kupiti grudnjak. Svi u mojoj okolini stalno govore da sam ja sigurno A kosarica, pa sam i ja to mislila. No otkrila sam da sam zapravo B. Baš sam bila sretna, malo euforična. Oprostite, imala sam potrebu to podijeliti sa vama, malo neprimjereno.
Jedva čekam jesen. Jesen je tako trula i predivna. Nekome je jesen deprimirajuća, no ne i meni. Jesen je za mene opuštajuća. S tim smeđim lišćem posvuda, daje toplinu. A naročito volim vrijeme uoči Halloween-a.
Suho lišće, prijeteće drveće bez lišća, napuštene trule kuće, jezive šume u jesen, sve to mene jako veseli! Kad sam na takvim mjestima, osjećam kako se sva ježim. Na neki način volim taj osjećaj. I slatko mi je čitati po internetu 'DIY' stvari za Halloween. To me dodatno potakne na veselje zbog svega toga. Ražaloščuje me to što ljudi u Hrvatskoj ne slave Halloween, ni ne obaziru se na njega. Doista bih voljela da se maškare ukinu, i da slavimo Halloween, na američki način. Jer je presladak.
A sada ću malo pisati o jednoj divnoj osobi, i nadam se da će ovaj dio izmamiti toj osobi osmjeh na lice. Dakle, upoznala sam ga preko Facebook-a. On je transrodna osoba. Bila sam dosta gruba prema njemu u početku jer ne znam kako bih trebala reagirati prema strancu, svašta sam doživjela. A on je moje ponašanje trpio i bio uporan u tome da me bolje upozna. Na kraju sam shvatila kakav je. Nije neki gad, jezivi tip koji me hoće silovati, oteti, ubiti. Jako je simpa, jako je drag. On je inače bio bubnjar na današnjem Gay Pride-u, svaka mu čast! A iduće godine planiram i ja ići, držat ćemo se za ruke, i biti ponosni zajedno na to što jesmo!
Ja imam svakakvih 'ljubavnih' komplikacija u životu. Za jednog gada imam osjećaje, sa drugim gadom neke stvari nisam riješila od prije. I iskreno, najiskrenije, tako mi je žao što ga ne gledam na taj način. Jer je divan, za razliku od ova dva šupka i večine muškaraca. No nikad ne znaš što ti život donosi, neke stvari se mogu promijeniti...
Prije spavanja obavezno, kao i svaki dan, pogledati ću barem jednu epizodu Pretty Little Liars-a, ako ne i dvije. Otkad sam je počela gledati, postala sam opsjednuta s njom. Bojim se da moj život neće imati smisla kada završe sa snimanjem serije. Bit ću suicidalna.
Pišite mi što želite, o čemu da pišem, ako imate kakvo pitanje, samo dajte, odgovoriti ću u slijedećem postu!
Oznake: misli
petak, 13.06.2014.
Želim davati i dobivati ljubav.
Prvo ću napisati to da se svima ispričavam. Iz nekog razloga ne mogu komentirati ničiji post, a našla sam par tako zgodnih postova. Ja ne znam što se događa s ovom šugom od blog.hr-a. Uglavnom...
Bila sam jučer u Pet centru sa majkom. Naravno, ja kao ja, odmah sam se požurila na dio sa životinjama jer ih jednostavno obožavam. Bilo je stvarno divne živine, ali za oko su mi zapeli miševi. Približila sam im se s licem najbliže što sam mogla da me primjete. Crni i bijeli miševi me nisu šljivili ni pet posto. Stisnuli su se u kut i grijali se međusobno. No zato albino miševi, čim su me vidjeli, dotrčali su k meni i počeli se penjtrati po rešetkicama, i mirisati zrak. U očima sam im jasno mogla vidjeti uzbuđenje, nadu, očajnu želju za slobodom. Osjetila sam škakljanje oko srca, kao i svaki put kad pogledam životinji u oči. Kupit ću ih, samo je pitanje vremena. Želim tim životinjama dati svu svoju ljubav, i znam da će mi vratiti ljubav i zahvalnost. To mi je najveća nagrada koju bih od životinje mogla dobiti. Životinje su stvarno čudesne... Savršene. U pravom smislu riječi, Božja djeca... Za razliku od ljudi.
Danas, pošto je toliko kiše padalo, morala sam otvoriti šaht da nam voda ne uđe u kuću. Nisam majci dozvolila da ode van. Bolesna je, i samo joj još treba da se dodatno razboli. Kad sam izašla na kišu, poželjela sam ostati na njoj. Bilo je predivno. Stajala sam bosa u vodi, i došlo mi je da maknem kišobran i da podignem lice prema nebu, da raširim ruke i zavrtim se. Da osjetim svaku kap vode na sebi, kako me miluje. Kako me priroda grli i mazi. Priroda je čudesna, stvarno je.
Oznake: misli
četvrtak, 12.06.2014.
Ja ne pripadam mlađoj generaciji, ja ne pripadam ovom dobu.
Ja imam samo 17 godina. I da, maturirala sam ovaj utorak. U slučaju da se pitate kako to da sam sa 17 godina maturirala, išla sam u trogodišnju školu. Išla sam u tu školu ne zato jer nisam imala bodova za četverogodišnju školu, gimnaziju. Nego zato jer sam htjela završiti tu struku koju sam završila.
Često od drugih i od svoje voljene majke čujem kako se djeca mojih godina ponašaju. I iskreno, ostajem svaki put u šoku. Svaki put se iznenadim, iako se više nemam čemu toliko čuditi. To sve što danas mladi rade je već za očekivati. Lake su, jadne, drolje. Kurve glupe, kako bih se ja sa svojim bogatim rječnikom izrazila. A ima i onih malih balavih curica od 14 godina koje si idu raditi plugove i takve neke ekstremne stvari bez da su razmislile o tome što rade. Seksaju se, piju, puše. Ni ne znaju još da postoje. A ni 'dečkići' nisu ništa bolji.
Ja ne pušim. Ne pijem. Djevica sam i ne namjeravam izgubiti nevinost da mogu reći da sam 'to napravila'. Zapravo, nisam imala fizičkog kontakta s ikim na taj način već dvije godine, i mislim da s tim nisam ništa izgubila.
Nikad u životu nisam bila na tulumu. Da, znam, čudna sam. Drukčija od večine mlađih generacija. Družim se sa starijima od sebe jer mi više odgovaraju ozbiljnije, zrelije, i odgovornije osobe. Imam jednog prijatelja, i on ima 26 godina, i jednu prijateljicu od 27 godina. S tim sam vam sve rekla.
Nisam bezobrazna i nezahvalna prema svojim roditeljima. Ne radim gluposti koje moji vršnjaci rade. Počinjem se polako gledati kao staricu. Moja draga majka kaže da sam takva vjerojatno zato jer sam indigo. Možda da, možda ne. Kako god, ne vidim se kao 17-godišnjakinju, kada vidim kako se moji vršnjaci ponašaju. Kuda ovaj svijet ide, tj. ne ide.
Ja ne pripadam mlađoj generaciji, ja ne pripadam ovom dobu.
Oznake: misli
